KBT za anksioznost: kako izgleda seansa i kako se prati napredak?
Milan Stoiljković
novembar 5, 2026
16 min
Kada razmišljate o psihoterapiji zbog anksioznosti, verovatno vas zanima ne samo da li određeni pristup može da pomogne već i šta se konkretno radi tokom razgovora sa terapeutom. Da li ćete pričati o svojim strahovima, analizirati misli, raditi vežbe ili dobijati zadatke koje treba da obavljate između susreta?
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) jedan je od psihoterapijskih pristupa koji se koriste u radu sa različitim oblicima anksioznosti. Zasniva se na razumevanju povezanosti misli, emocija, telesnih reakcija i ponašanja, kao i na postepenoj promeni obrazaca koji mogu održavati teškoće.
KBT nije unapred određen niz vežbi koji se primenjuje na isti način kod svake osobe. Terapijski proces počinje procenom individualnih teškoća, a ciljevi i način rada prilagođavaju se potrebama klijenta.
U nastavku objašnjavamo kako izgleda KBT seansa, šta možete očekivati između susreta, kako se prati napredak i šta možete uraditi ako imate utisak da terapija ne donosi očekivane promene.
Šta možete da očekujete od KBT za anksioznost?
Osnovni cilj KBT za anksioznost jeste da osoba bolje razume šta pokreće i održava njenu zabrinutost, prepozna obrasce razmišljanja i ponašanja koji joj otežavaju svakodnevni život i postepeno razvija drugačije načine reagovanja.
Anksioznost je prirodna reakcija organizma na situacije koje doživljavamo kao neizvesne ili potencijalno opasne. Povremena zabrinutost pred važan razgovor, ispit ili životnu promenu ne znači automatski da osoba ima anksiozni poremećaj. Međutim, kada strah i napetost postanu učestali, teško se kontrolišu i ometaju svakodnevno funkcionisanje, može biti korisno potražiti stručnu podršku.
KBT pomaže osobi da razume kako njena tumačenja određenih situacija utiču na emocije i postupke. Na primer, neko ko oseti ubrzan rad srca može odmah pomisliti da se događa nešto opasno. Ta misao pojačava strah, zbog čega osoba počinje još pažljivije da prati puls i disanje. Takva usmerenost na telesne senzacije može dodatno povećati zabrinutost.
U terapijskom radu istražuje se ova povezanost, a osoba postepeno uči da prepozna automatske misli i razmotri druga moguća objašnjenja.
U zavisnosti od teškoća, KBT može obuhvatiti:
Prepoznavanje automatskih misli: uočavanje brzih zaključaka koji se javljaju u situacijama koje izazivaju strah.
Preispitivanje uverenja: razmatranje dokaza za i protiv određenog zaključka i razvijanje uravnoteženijih tumačenja.
Razumevanje telesnih reakcija: upoznavanje sa načinom na koji anksioznost može uticati na disanje, puls i napetost mišića.
Promenu ponašanja: postepeno smanjivanje izbegavanja i ponašanja kojima osoba pokušava da stalno kontroliše neprijatnost.
Razvijanje strategija suočavanja: učenje načina reagovanja kada se anksioznost ponovo pojavi.
Cilj terapije nije da osoba nikada više ne oseti strah ili napetost, već da ova osećanja ne moraju automatski da određuju njene odluke i svakodnevne aktivnosti.
Važno je i razlikovati svakodnevnu zabrinutost od anksioznog poremećaja. Terapeut procenjuje trajanje i intenzitet tegoba, okolnosti u kojima se javljaju i njihov uticaj na funkcionisanje, umesto da zaključuje na osnovu pojedinačnih simptoma.
Više o osnovama ovog pristupa možete pročitati u vodiču britanske Nacionalne zdravstvene službe (NHS) o kognitivno-bihejvioralnoj terapiji.
Kako izgleda dogovor o radu i jedna seansa?
Prvi susreti u KBT-u uglavnom su usmereni na upoznavanje sa teškoćama, razumevanje njihovog uticaja na svakodnevni život i definisanje ciljeva. Terapeut razgovara sa klijentom o simptomima, situacijama u kojima se javljaju, prethodnim iskustvima i očekivanjima od terapije.
Na osnovu tih informacija zajedno se dogovaraju pravac i način rada. Ciljevi treba da budu dovoljno konkretni da se kasnije može proceniti da li je došlo do promena. Na primer, umesto opšteg cilja „želim da prestanem da budem anksiozan“, može se postaviti cilj da osoba lakše odlazi na posao ili manje izbegava društvene situacije.
Sledeći izmišljeni primer pokazuje kako se principi ovog pristupa mogu primeniti u radu sa osobom koja doživljava različite simptome anksioznosti.
Ilustrativni primer: rad sa osobom koja doživljava intenzivne telesne simptome i osećaj nestvarnosti
Zamislimo mladu osobu koja se javlja na psihoterapiju zbog dugotrajne anksioznosti. Tegobe uključuju ubrzan puls, osećaj gušenja i unutrašnju napetost. Povremeno se javljaju i depersonalizacija i derealizacija – osećaj odvojenosti od sebe ili sopstvenog tela, odnosno utisak da okruženje nije sasvim stvarno.
Ova iskustva izazivaju intenzivan strah i zabrinutost da nešto ozbiljno nije u redu sa njenim psihičkim funkcionisanjem. Prema informacijama iz primera, osoba je obavila lekarske preglede, ali nisu utvrđeni zdravstveni problemi koji objašnjavaju tegobe. Ipak, nastavlja da pažljivo prati telesne senzacije i razmišlja o njihovom značenju.
Prva faza – procena i psihoedukacija
Terapeut istražuje kada se simptomi javljaju, koliko često i kako osoba reaguje na njih. Razgovara se o mislima koje prate telesne senzacije i ponašanjima kojima osoba pokušava da kontroliše anksioznost.
Na primer, osoba može često proveravati puls, obraćati pažnju na svaki udah ili tražiti uveravanje da se ništa opasno ne događa.
Terapeut objašnjava povezanost misli, emocija, telesnih reakcija i ponašanja, pomažući osobi da bolje razume šta može doprineti održavanju teškoća.
Druga faza – kognitivno restrukturiranje
Sledeći korak može biti prepoznavanje i preispitivanje katastrofičnih misli. Kada oseti ubrzan puls, osoba može pomisliti: „Izgubiću kontrolu“ ili „Ovaj osećaj znači da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu“.
Tokom terapije ove misli se razmatraju kroz razgovor i proveru dostupnih dokaza. Cilj nije forsiranje pozitivnog razmišljanja, već razvijanje realističnijih i uravnoteženijih tumačenja.
Treća faza – rad na telesnim simptomima
Terapeut i klijent istražuju kako stalno praćenje pulsa, disanja i drugih telesnih senzacija utiče na zabrinutost.
U zavisnosti od procene, rad može biti usmeren na smanjivanje nepotrebnog proveravanja i traženja uveravanja. Po potrebi se uvode postepeno izlaganje ili bihejvioralni eksperimenti, uz stručnu procenu, dogovor i primeren tempo.
Četvrta faza – rad na depersonalizaciji i derealizaciji
Kada su prisutni osećaji odvojenosti od sebe ili nestvarnosti okruženja, terapeut istražuje kako ih osoba doživljava i kakvo značenje im pripisuje.
Rad može biti usmeren na smanjivanje preteranog samoposmatranja, razumevanje straha koji prati ove doživljaje i postepeno vraćanje svakodnevnim aktivnostima. Ovakva iskustva ne mogu se automatski pripisati anksioznosti, pa njihovo značenje i mogući uzroci zahtevaju odgovarajuću stručnu procenu.
Peta faza – održavanje promena i prevencija ponovnog javljanja teškoća
Kako terapija napreduje, pažnja se usmerava na samostalnu primenu naučenih strategija. Osoba uči da prepozna situacije koje mogu pojačati anksioznost, uoči povratak nekorisnih obrazaca i razvija veću toleranciju na neizvesnost.
Cilj je da stečene veštine može da primenjuje i nakon završetka terapije.
Napomena: Primer je izmišljen i služi isključivo za objašnjenje mogućeg toka KBT rada. Navedene faze nisu obavezni redosled niti protokol koji se primenjuje na svakog klijenta.
Kako izgleda jedna KBT seansa?
Sadržaj susreta zavisi od trenutnih potreba i dogovorenih ciljeva, ali jedna individualna seansa može biti organizovana kroz nekoliko celina.
Vremenski okvir
Deo seanse
Šta se radi
5–10 minuta
Provera trenutnog stanja
Razgovor o anksioznosti, promenama od prethodnog susreta i važnim događajima.
10–15 minuta
Analiza konkretne situacije
Razmatranje situacije, automatskih misli, emocija, telesnih reakcija i ponašanja.
15–20 minuta
Glavna terapijska intervencija
Kognitivno preispitivanje, rad na netoleranciji neizvesnosti ili planiranje bihejvioralnog eksperimenta.
5–10 minuta
Zaključak i dogovor
Sažimanje važnih uvida i dogovor o aktivnostima između susreta.
Ovo je ilustracija moguće organizacije susreta, a ne obavezna struktura. Trajanje i sadržaj mogu se razlikovati od terapeuta do terapeuta.
Šta se radi između susreta?
Važan deo KBT-a čini primena naučenog u svakodnevnim situacijama. Zadaci između susreta dogovaraju se zajednički i prilagođavaju potrebama i mogućnostima osobe.
Njihova svrha nije da klijent dobije dodatne obaveze ili dokazuje koliko je motivisan, već da ono o čemu se razgovaralo na seansi poveže sa stvarnim životnim situacijama.
Praćenje misli i situacija
Jedan od mogućih zadataka jeste beleženje situacija u kojima se anksioznost pojavila. Osoba može zapisati:
U kojoj situaciji sam osetio/la anksioznost?
Koja misao mi je prva prošla kroz glavu?
Kako sam se tada osećao/la?
Kako sam reagovao/la?
Na primer, osoba koja se plaši da će izgubiti kontrolu tokom razgovora sa drugim ljudima može primetiti da unapred razmišlja o mogućim neprijatnim situacijama, a zatim počinje da izbegava druženja.
Ovakve beleške mogu pomoći da se tokom naredne seanse konkretnije razgovara o obrascima koji se ponavljaju.
Vežbanje drugačijih načina reagovanja
U zavisnosti od terapijskih ciljeva, osoba može vežbati da ne reaguje odmah na svaku zabrinjavajuću misao ili da prepozna trenutak kada počinje da izbegava određenu aktivnost.
Ako se radi na izbegavanju, terapeut može predložiti postepeno uključivanje u svakodnevne aktivnosti koje osoba inače izbegava zbog straha. Tempo i način sprovođenja dogovaraju se individualno.
Izlaganje je jedna od mogućih bihejvioralnih intervencija u KBT-u, ali nije nešto što osoba treba samostalno da sprovodi izazivajući simptome ili dovodeći sebe u situacije koje smatra nebezbednim. Pre primene potrebni su odgovarajuća procena i dogovor sa terapeutom.
Da li je problem ako ne uradite zadatak?
Ne. Aktivnosti između seansi nisu test poslušnosti niti dokaz da li je neko dovoljno posvećen terapiji.
Ako zadatak nije urađen, to može biti korisna tema za razgovor. Možda nije bio dovoljno jasan, bio je previše zahtevan ili se pojavila prepreka o kojoj vredi razgovarati.
Važno je da osoba može otvoreno da kaže šta joj je bilo teško, bez osećaja da zbog toga mora da se pravda.
Kako se prati napredak bez obećanog broja seansi?
Jedno od najčešćih pitanja osoba koje razmišljaju o KBT-u jeste koliko je vremena potrebno da bi se primetile promene.
Ne postoji univerzalan odgovor. Trajanje terapije zavisi od vrste i intenziteta teškoća, njihovog trajanja, uticaja na svakodnevni život, individualnih okolnosti i postavljenih ciljeva.
Zato se rezultati KBT-a za anksioznost ne mogu procenjivati samo na osnovu broja održanih susreta ili očekivanja da simptomi potpuno nestanu u određenom roku.
Koje promene mogu ukazivati na napredak?
Napredak se prati kroz promene koje su važne za konkretnu osobu. One ne moraju odmah biti očigledne, ali mogu pokazivati da drugačije reaguje na situacije koje su ranije izazivale intenzivnu zabrinutost.
Na primer:
Manje izbegavanja: osoba ponovo učestvuje u aktivnostima koje je ranije izbegavala.
Drugačiji odnos prema mislima: zabrinjavajuća misao više se ne doživljava automatski kao činjenica.
Manje proveravanja: osoba ređe proverava telesne senzacije kako bi dobila trenutno uveravanje.
Veća tolerancija na neizvesnost: lakše podnosi situacije u kojima nema potpunu kontrolu.
Bolje svakodnevno funkcionisanje: lakše obavlja obaveze, održava kontakte i planira aktivnosti.
Prepoznavanje starih obrazaca: ranije primećuje kada se vraća nekorisnom načinu razmišljanja ili ponašanja.
Napredak ne znači nužno da osoba više nikada neće osetiti anksioznost. Nekada se prvo menja ponašanje, dok se intenzitet neprijatnih osećanja smanjuje postepeno.
Kako konkretni ciljevi pomažu u proceni napretka?
Na početku terapije korisno je definisati ciljeve koji se mogu povezati sa svakodnevnim iskustvima. Tokom susreta terapeut i klijent mogu se vraćati na njih i razgovarati o uočenim promenama.
Terapijski cilj
Uočljiva promena
Kako se prati napredak
Smanjenje izbegavanja
Osoba se češće uključuje u ranije izbegavane aktivnosti.
Razgovor o aktivnostima koje je uspela da obavi.
Manje straha od telesnih senzacija
Telesne promene izazivaju manje zabrinutosti.
Praćenje učestalosti proveravanja i načina reagovanja.
Preispitivanje katastrofičnih misli
Osoba lakše uočava druga moguća objašnjenja.
Analiza konkretnih situacija i alternativnih tumačenja.
Poboljšanje svakodnevnog funkcionisanja
Lakše obavlja obaveze i održava kontakte.
Poređenje trenutnog funkcionisanja sa početnim ciljevima.
Pored razgovora, terapeut može koristiti i odgovarajuće upitnike ili standardizovane skale za praćenje simptoma. One pomažu da se promene sagledaju sistematičnije, ali ne zamenjuju razgovor i širu procenu.
Koliko traje KBT za anksioznost?
Važno je razlikovati trajanje pojedinačne seanse, učestalost susreta i ukupno trajanje terapijskog procesa.
Za pojedine dijagnostikovane teškoće postoje stručne smernice koje navode okvirno trajanje tretmana. Na primer, smernice britanskog Nacionalnog instituta za zdravlje i izvrsnost u kliničkoj praksi (NICE) za generalizovani anksiozni poremećaj navode da individualna KBT obično obuhvata 12–15 nedeljnih susreta u trajanju od približno jednog sata, uz mogućnost kraćeg ili dužeg rada u zavisnosti od kliničke potrebe.
Ovaj podatak odnosi se na konkretne preporuke za generalizovani anksiozni poremećaj i ne predstavlja obavezan rok za svaku osobu koja ide na KBT.
Tokom terapije mogu se pojaviti periodi u kojima promene deluju sporije ili se tegobe ponovo pojačaju. To samo po sebi ne znači da terapija ne funkcioniše. Važno je razgovarati o tome i proceniti da li je potrebno prilagoditi ciljeve ili način rada.
Šta kada napredak izostaje ili tegobe jačaju?
Nije neobično da osoba tokom terapije ima periode u kojima ne primećuje očekivane promene. Ponekad se isti problemi vraćaju, zadaci između susreta deluju teško ili razgovor ne donosi dovoljno jasnoće.
Umesto da se takva iskustva odmah protumače kao neuspeh, važno je otvoriti ih kao temu na seansi.
Terapeut i klijent mogu razmotriti da li su ciljevi dovoljno jasni, da li je terapijski fokus odgovarajući i da li su zadaci prilagođeni trenutnim mogućnostima osobe.
Kada terapijski odnos ili pristup ne odgovaraju
KBT podrazumeva saradnju između terapeuta i klijenta. Osoba treba da ima prostor da postavlja pitanja, izrazi neslaganje i kaže kada joj određeni način rada ne odgovara.
Ako ne razumete zašto se određena intervencija primenjuje, možete pitati:
Kako je ovaj zadatak povezan sa problemom zbog kojeg sam došao/la na terapiju?
Šta želimo da postignemo ovom vežbom?
Kako ćemo procenjivati da li nam ovaj pristup pomaže?
Da li možemo da prilagodimo tempo rada?
Postoji li drugi način da obradimo ovu temu?
Odgovori mogu pomoći da bolje razumete terapijski proces i zajedno sa terapeutom razmotrite naredne korake.
Kada je potrebna dodatna procena?
Ako se tegobe pojačavaju, značajno utiču na svakodnevno funkcionisanje ili se pojavljuju novi simptomi, važno je razgovarati sa stručnjakom o potrebi za dodatnom procenom.
Posebno je važno ne pripisivati automatski sve fizičke simptome anksioznosti. Novi ili ozbiljni fizički simptomi zahtevaju odgovarajuću medicinsku procenu.
Ukoliko se pojavi ozbiljno pogoršanje psihičkog stanja ili neposredna opasnost po osobu ili druge, potrebno je potražiti hitnu stručnu pomoć.
Promena terapijskog pristupa ili uključivanje dodatnog oblika podrške ne znači da je osoba podbacila, već može biti deo prilagođavanja tretmana njenim potrebama. Ako osoba koristi propisane lekove, odluke o promeni ili prekidu uzimanja donosi isključivo u dogovoru sa lekarom.
Kako proveriti da li vam pristup i terapeut odgovaraju?
Kada razmišljate o KBT-u, nije dovoljno proveriti samo da li terapeut navodi ovaj pristup među oblastima rada. Važno je razumeti kakvu obuku i iskustvo ima, sa kojim teškoćama radi i kako organizuje terapijski proces.
Prilikom izbora možete obratiti pažnju na nekoliko stvari:
1. Obuka i stručne kompetencije
Proverite kakvu je edukaciju terapeut završio i da li ima odgovarajuću obuku iz kognitivno-bihejvioralne terapije. Važno je razlikovati opšte poznavanje KBT principa od specifične edukacije za primenu ovog pristupa.
2. Iskustvo u radu sa anksioznošću
Možete pitati da li terapeut ima iskustva u radu sa problemima sličnim vašim. Anksioznost se može ispoljavati na različite načine, pa je korisno da stručnjak poznaje specifičnosti teškoća zbog kojih tražite podršku.
3. Način postavljanja ciljeva
Obratite pažnju na to da li terapeut razgovara sa vama o tome šta želite da promenite i kako ćete zajedno pratiti napredak. Ciljevi treba da budu dogovoreni i prilagođeni vašoj situaciji.
4. Objašnjenje terapijskog procesa
Terapeut bi trebalo da može da vam objasni zašto predlaže određene intervencije i šta možete očekivati od njih. Ne morate unapred poznavati stručnu terminologiju da biste razumeli osnovni pravac rada.
5. Osećaj saradnje i poverenja
Važno je da se tokom razgovora osećate dovoljno slobodno da govorite o svojim teškoćama, postavljate pitanja i izrazite nedoumice. Dobar terapijski odnos podrazumeva prostor za otvorenu i profesionalnu saradnju.
Ako tek počinjete da tražite stručnu podršku, pročitajte vodič kako izabrati terapeuta za anksioznost. Na stranici profili terapeuta možete pregledati predstavljene stručnjake i proveriti njihove navedene oblasti rada i edukacije.
Pre prvog razgovora možete pripremiti nekoliko pitanja:
Kakvu obuku imate iz KBT-a?
Da li imate iskustva u radu sa mojom vrstom teškoća?
Kako obično postavljate ciljeve terapije?
Kako pratite napredak?
Šta mogu očekivati tokom susreta i između njih?
Ne morate odmah znati koji vam pristup najviše odgovara. Prvi razgovor može biti prilika da sa terapeutom razmotrite svoje potrebe, očekivanja i mogućnosti terapijskog rada.
KBT za anksioznost nije obećanje da će neprijatna osećanja nestati preko noći. To je proces u kojem postepeno učite da bolje razumete svoje reakcije, prepoznate obrasce koji vam otežavaju svakodnevni život i razvijate drugačije načine suočavanja. Napredak ne mora uvek biti brz ni pravolinijski, ali se može prepoznati kroz konkretne promene u načinu razmišljanja, ponašanja i svakodnevnog funkcionisanja.
Kada razmišljaš o psihoterapiji zbog anksioznosti, jedno od prvih pitanja često je koliko će takva podrška koštati. To je sasvim razumljivo. Za razliku od jednokratne usluge, psihoterapija obično podrazumeva više susreta, pa nije važno samo koliko košta jedna seansa već i da li taj iznos možeš da uklopiš u svoj mesečni budžet. Cena terapije za […]
Kada anksioznost počne da utiče na svakodnevni život, jedno od prvih pitanja je koliko će vremena biti potrebno da se osoba ponovo oseća smirenije i sigurnije. Stalna zabrinutost, napetost, strah od najgorih ishoda ili izbegavanje određenih situacija mogu da otežaju posao, odnose sa drugim ljudima, san i obavljanje svakodnevnih obaveza. Zbog toga je razumljivo želeti […]
Kada se suočavaš sa anksioznošću, stresom, promenama raspoloženja ili problemima u odnosima, nije uvek lako da proceniš kakva ti je pomoć potrebna. Možda želiš da razgovaraš sa nekim ko će ti pomoći da razumeš svoja osećanja, možda ti je potrebna stručna procena, a možda te brinu simptomi koji utiču na svakodnevno funkcionisanje. U takvim situacijama […]
Milan Stoiljković
oktobar 29, 2026
Potrebna vam je profesionalna pomoć?
Naši stručni terapeuti su spremni da vam pomognu na putu ka boljem mentalnom zdravlju. Zakažite konsultaciju već danas.